Neka je ∠CAB=α, ∠ABC=β te ∠BCA=γ. Nadalje, neka je točka K sjecište dužina AM i CN.

Primijetimo da je ∠ANC=β+2α (jer je vanjski kut trokuta BCN).
Također je i ∠AMC=β+2α (jer je vanjski kut trokuta ABM).
Dakle, vrijedi
∠NAK=∠MCK=∠MAC=2α,
∠ANK=∠CMK=∠AMC=β+2α.
To znači da u trokutima AKN, CKM i ACM vrijedi da su mjere po dva kuta jednake. Posljedično su i mjere preostalih kutova tih trokuta jednake (∠AKN=∠CKM=∠ACM=γ), pa prema K–K–K poučku o sličnosti zaključujemo da su trokuti AKN, CKM i ACM slični.
Iz sličnosti trokuta AKN i ACM dobivamo da je
∣AN∣∣AM∣=∣AK∣∣AC∣,
odnosno ∣AM∣⋅∣AK∣=∣AC∣⋅∣AN∣.
Iz sličnosti trokuta CKM i ACM slijedi
∣MC∣∣AM∣=∣KM∣∣MC∣,
odnosno ∣AM∣⋅∣KM∣=∣MC∣2.
Zbrajanjem dva dobivena identiteta i korištenjem činjenice ∣AK∣+∣KM∣=∣AM∣ dobivamo da je
∣AM∣2=∣AC∣⋅∣AN∣+∣MC∣2.
Napomena: Nakon uvođenja točke K na više načina može se dokazati sličnost tri trokuta iz rješenja (primjerice direktno dokazujući da su mjere kutova ∠AKN i ∠CKM jednake γ).