Prvo rješenje.
Uvrstimo li u jednakost iz prvog uvjeta (a,b)=(1,1) dobivamo f(1,1)=1.
Pogledajmo jednadžbu iz prvog uvjeta za parove brojeva (a,b) i (a,b+1), te oduzmimo. Nakon sređivanja, dobivamo
f(a,b+1)−f(a,b)=f(1,b+1)−f(1,b)+a−1.
Neka je p>2 prost broj koji dijeli a+b. Iz drugog uvjeta dobivamo da su oba izraza na lijevoj strani jednakosti djeljiva s p, pa je zato i desna strana jednakosti djeljiva s p. Nadalje, kako je a+b djeljivo s p, dobivamo
p∣f(1,b+1)−f(1,b)−b−1,
za svaka dva prirodna broja a,b, te za svaki prosti broj p>2 koji dijeli a+b. Fiksirajmo neki prirodni broj b. Kako izraz s desne strane ne ovisi o a, uzimajući razne izbore za a i razne neparne proste djelitelje od a+b vidimo da je izraz f(1,b+1)−f(1,b)−b−1 djeljiv s beskonačno mnogo prostih brojeva, što je moguće samo ako je taj izraz jednak nuli. Dakle, dobili smo
f(1,b+1)=f(1,b)+b+1,
za svaki prirodni broj b.
Odavde vidimo da za svaki prirodni broj n vrijedi
f(1,n)=f(1,n−1)+n=f(1,n−2)+(n−1)+n=⋯=f(1,1)+2+3+⋯+n=1+2+3+⋯+n=2n(n+1).
Na isti način možemo provesti argument oduzimajući jednadžbu iz prvog uvjeta za parove brojeva (a+1,b) i (a,b), te dobiti da vrijedi
f(n,1)=2n(n+1)
za sve prirodne brojeve n.
Uvrstimo li formule za f(1,n) i f(n,1) u prvi uvjet, dobivamo da za svaka dva prirodna broja a,b vrijedi
f(a,b)=2a(a+1)+2b(b+1)+ab−a−b=2(a+b)(a+b−1)=(2a+b).
Ovako definirana funkcija zadovoljava i drugi uvjet, te zaključujemo da je to jedino rješenje.
Drugo rješenje.
Primijetimo da je
(2a+b)+a+b=(2a+1)+(21+b)+ab.
Neka je f(a,b)=(2a+b)+g(a,b), tada je g:N×N→Z (sa Z je označen skup cijelih brojeva) funkcija za koju vrijedi
-
Za sve a,b∈N je
g(a,b)=g(a,1)+g(1,b).
-
Ako su a,b∈N takvi da je neki od brojeva a+b i a+b−1 djeljiv prostim brojem p>2, onda je i g(a,b) djeljiv s p.
Naime, drugi uvjet vrijedi zato što je
(2a+b)=2(a+b)(a+b−1),
a taj broj je djeljiv prostim brojem p>2 ako je neki od brojeva a+b i a+b−1 djeljiv s p, isto kao i broj f(a,b) pa je onda i g(a,b)=f(a,b)−(2a+b) djeljiv s p.
Neka je p>2 prost broj, sve kongruencije nadalje su modulo p te cijelo vrijeme podrazumijevamo da su a i b prirodni brojevi.
Iz prvog uvjeta na funkciju g zaključujemo da ako je g(a,b)≡g(1,b)≡0, onda je i g(a,1)≡0 te analogno, ako je g(a,b)≡g(a,1)≡0, onda je i g(1,b)≡0.
Iz drugog uvjeta slijedi da je g(a,1)≡g(1,b)≡0 za sve a≡−1,0 te sve b≡−1,0.
Ako je a≡1 i b≡0, onda je a+b≡1 i 1+b≡1, što znači da je g(a,b)≡g(1,b)≡0 pa je i g(a,1)≡0. Analogno, za a≡0 i b≡1 vidimo da je g(1,b)≡0, za svaki b≡1.
Pretpostavimo sada da je n prirodan broj takav da je g(a,1)≡g(1,b)≡0, za sve a≡±n i za sve b≡±n. Pokazali smo da ova tvrdnja vrijedi za n=1.
Neka je a≡n+1 i b≡−n, onda je a+b≡1, što znači da je g(a,b)≡g(1,b)≡0 pa je i g(a,1)≡0. Analogno, za a≡−n i b≡n+1 vidimo da je g(1,b)≡0, za svaki b≡n+1.
Ako je a≡−(n+1) i b≡n+1, onda je a+b≡0, što znači da je g(a,b)≡g(1,b)≡0 pa je i g(a,1)≡0. Analogno, za a≡n+1 i b≡−(n+1) vidimo da je g(1,b)≡0, za svaki b≡n+1.
Po principu matematičke indukcije zaključujemo da je g(a,1)≡g(1,b)≡0, za sve a i b. Isti zaključak možemo provesti za bilo koji prost broj p>2, stoga su brojevi g(a,1) i g(1,b) djeljivi svakim prostim brojem p>2, što znači da je g(a,1)=g(1,b)=0, za sve a,b∈N. Odnosno, vrijedi da je g(a,b)=g(a,1)+g(1,b)=0, za sve a,b∈N.
Stoga je jedino rješenje funkcija
f(a,b)=(2a+b),
za koju smo već vidjeli da zadovoljava prvi uvjet, a također zadovolja i drugi uvjet.