Najprije, nužno je 1+z+z2=0, što znači da z ne smije biti takav da je z3=1 i z=1. Odnosno, z nije neki od dva treća korijena iz 1 različit od 1.
Pomnožimo cijelu jednadžbu s 1+z+z2. Dobivamo jednadžbu
(1+z+z2)(1−z+z2)(1−z2+z4)(1−z4+z8)⋯(1−z2n−1+z2n)=3z2n.
Označimo s In lijevu stranu posljednje jednakosti. Dokažimo matematičkom indukcijom po n da vrijedi In=1+z2n+z2n+1. U dokazu ćemo koristiti pomoćnu tvrdnju: za svaki prirodan broj k vrijedi
(1+zk+z2k)(1−zk+z2k)=(1+z2k)2−(zk)2=1+z2k+z4k.
Dokažimo tvrdnju. Za bazu indukcije, n=1, vrijedi
I1=(1+z+z2)(1−z+z2)=1+z2+z4,
pri čemu smo iskoristili pomoćnu tvrdnju za k=1. Pretpostavimo da tvrdnja indukcije vrijedi za neki n, pa dokažimo da vrijedi i za n+1:
In+1=In⋅(1−z2n+z2n+1)=(1+z2n+z2n+1)(1−z2n+z2n+1)=1+z2n+1+z2n+2,
pri čemu smo u pretposljednjoj jednakosti iskoristili pretpostavku indukcije, a u posljednjoj pomoćnu tvrdnju za k=2n. Time smo dokazali tvrdnju indukcije.
Tako smo dobili jednadžbu
1+z2n+z2n+1=3z2n,
odnosno
z2n+1−2z2n+1=0,tj.(z2n−1)2=0.
Konačno, tražena rješenja su svi 2n-ti korijeni broja 1, odnosno
zk=cos2n−1kπ+isin2n−1kπ,za k∈{0,1,2,…,2n−1}.
Svi ti brojevi uistinu jesu rješenja, jer nijedan 2n-ti korijen iz 1 nije ujedno i treći korijen iz 1, osim samog broja 1.